Logo

Obraćanje dr. Monike Hauser povodom prijema „Nagrade Zenice“ i obilježavanja 16.-te godišnjice rada Medice Zenica PDF Ispis E-mail
 -Veoma se radujem da sam danas ovdje!
 
Poštovani gospodine Gradonačelniče, gospodine Premijeru, drage koleginice iz Medice, starije saradnice i mlade saradnice, dragi prijatelji i prijateljice koji/e ste ovdje zajedno s nama da proslavimo 16. - ti rođendan Medice.

S velikom radošću preuzimam ovu nagradu, koja pokazuje da ste vi shvatili kolika je važnost ovog rada, jer samo zajednički možemo raditi na gradnji društva, koje treba da bude društvo mira. A upravo politika može olakšati naš posao. Svi mi u društvu, bez obzira na kojem smo mjestu, koju poziciju imamo, moramo preuzeti svoju odgovornost da bi se život između muškaraca i žena mogao odvijati u miru.

Došla sam krajem '92. godine u Zenicu, jer nisam više mogla da izdržim nečinjenje i neučinkovitost internacionalne zajednice i ovdje sam sa hrabrim koleginicama počela da izgrađujem ovaj projekt. Sjećam se mnogih situacija iz tog vremena, od te '93. godine, pogotovo sad kad vidim moje koleginice i saradnice ovdje. Sjećam se ludila tog vremena, ali i naše velike snage. Pamtim mnoge situacije koje su bile izrazito teške. Sjećam se situacije kada sam došla ovdje u februaru, '93. god. i kada sam se preko Splita prebacivala prema ovamo, sjećam se da sam dospjela u Prozor i dalje se nije moglo autobusom, morali smo izaći, a pomahnitali vojnici su, želeći nas zaplašiti, pucali u zrak. Putnici muslimani su morali biti na jednoj strani, a oni hrvatske nacionalnosti na drugoj, razdvojili su ih, a ja, nikada nisam ni slutila da ću, kao neko ko potiče iz naroda koji snosi krivicu Drugog svjetskog rata, to isto ponovo doživjeti u Evropi. Takođe u sjećanju mi je, kako sam potom, ušla u autobus, u koji su mogli ući putnici hrvatske nacionalnosti i kako sam se osvrtala i gledala unatrag  gdje su izvan autobusa muslimanski putnici ostali sa svojim prtljagom. Stigavši u Split, pokušala sam da animiram Međunarodni crveni krst/križ, da otputuju tamo, ali oni, nažalost, za to izgleda nisu imali vremena. To je doprinijelo da sam ja postala emotivna, takoreći ljuta, u smislu da moram nešto učiniti za te ljude, za žene, a naknadno sam čula da su ti ljudi, koji nisu mogli ući u autobus, bili odvedeni u nekakav logor, i da su neke žene iz te grupe ljudi, silovane. To je meni bilo nepojmljivo, jer upravo sam ovdje bila došla s namjerom da pružim pomoć ženama.

Ovaj pogled unatrag je važan, jer je on fundament za budućnost, ali pogled na rad na traumi, je  ustvari, pogled koji stremi naprijed i koji traži ono što osnažuje. Mi na početku tog vremena, znači, kraj '92. – početak '93. godine, ja i moje bosanske kolegice, smo radile na tome da nemoguće – postaje moguće. Naime, u tom ludilu nam je uspjelo da osnujemo jedan projekt za drugim. I kada danas pogledam u lica, u oči mojh kolegica, onda mi znamo kakva je tada bila naša zajednička snaga, te da smo svu tu svoju snagu stavile u funkciju suprotstavljanja tom tadašnjem fašističkom razmišljanju i ideologiji.

Svih tih godina mogli smo pomoći desetinama hiljada žena, njihovim porodicama, kao i njihovoj djeci. Važno mi je da ne govorim iznova samo o žrtvama, naravno, sve su žene bile žrtve i doživjele su najstrašnije nasilje, ali mnoge od tih žena su jako snažne, veoma jake. Iako su bile na dnu, one su i dalje pomagale svojoj djeci, one su uspjele održati svoje porodice i dalje skrbeći za njih. Te žene su preživjele užas. U ovom momentu sjećam se priče jedne žene. Bila je to jedna četrdesetogodišnjakinja, čiju su mlađu kćer odveli vojnici. Srpski vojnik je toj ženi rekao: -ako uzmem tvoju kćer, onda ne moram više tebe silovati-. Ta žena i danas trpi posljdice od tog preživljenog duševnog zlostavljanja i jedva da postoji utjeha za nju, jer nije mogla da zaštiti svoju kćer. Mnoge žene ne mogu pronaći riječi za sve ono neizrecivo što im se desilo. Stoga je naša odgovornost u tome, da prema njima izgradimo most, odnosno da za njih izgradimo jedan most, kako bi se mogle vratiti u život i u svoju zajednicu, jer žene znaju da silovanje nije samo jedna trauma za njih, nego je to ujedno i socijalna trauma, jer ih društvo, njihova zajednica, njihove porodice više ne prihvataju.
Jedna djevojka mi je jedne prilike rekla: -nisam se bojala toga da će me ubiti, ali bojala sam se da ću biti silovana.- To pokazuje odgovornost koju snosi društvo da se pomogne tim ženama. Taj osjećaj ljutnje koji sam imala '93. godine kada sam počela raditi na Medica-projektu, taj bijes me još i dalje drži, jer, nažalost, ima još jako puno razloga da čovjek bude bijesan, s obzirom da se nasilje protiv žena nastavlja.

Također i u ovom društvu postoji još uvijek mnogo nasilja protiv žena. Postoji puno kućnog nasilja. Bilo bi jako važno da se i muškarcima koji su bili žrtve nasilja omogući da dobiju terapijsku pomoć, jer, inače, krug nasilja će se i dalje vrtiti.

Vidimo, nažalost, jako puno nasilja koje vrše muškarci koji su na pozicijama moći. Recimo, ljudi na nastavničkim pozicijama, na fakultetima, koriste svoj položaj i svoje pozicije, a nažalost, ima takođe puno nasilja koje čine sveštena lica. Ta vrsta nasilja nije specifično bosanski problem, to nasilje je pisutno i u Njemačkoj i u Americi, ali taj problem postoji i ovdje, i njemu se društvo treba suprotstaviti i s njim uhvatiti u koštac. Nažalost, kao jednu od posljedica rata imamo prisutan i problem trgovine ženama, odnosno prislne prostitucije, pri čemu ima slučajeva da se mlade djevojke eksploatišu sve do smrti. Možda se sjećate slučaja dvadesetpetogodišnje Ukrajinke Olene, koja je usamljena umrla u jednoj bolnici u Mostaru i koja je u toj svojoj mladalačkoj dobi imala sve moguće bolesti koje se mogu zamisliti. U medijima se tada pisalo koliko je ona „opasna“ i da su mnogi zaraženi takvom jednom bolesnom ženom u smislu straha šta ostaje poslije nje. Koliko je samo prezira u takvom jednom stavu, jer, jedina briga je – ah,  koliko li je jadnih muškaraca zaraženo?- A tu djevojku su, nažalost, domaći trgovci ženama prodavali iz jednog bordela u drugi. Znamo da takvih objekata ima i ovdje u Zenici. I za mene je nepodnošljivo da, naprimjer, u dolini Lašve ima takvih bordela, gdje dospijevaju žene poput Olene, kao robinje, i to upravo u dolini Lašve, gdje se desilo toliko mnogo ratnog nasilja protiv žena muslimanki, a tu, u takve boredile dolaze muškarci svih etnija da bi eksploatisali žene poput Olene. Na svima nama leži odgovornost da se borimo protiv takvog nečeg. U te iste bordele zalaze i pripadnici međunarodnih vojnih jedinica, kao i drugih međunarodnih institucija. Ako postoji neki globalni problem, onda je to u svakom slučaju taj. Nažalost, ni njemačko Ministarstvo odbrane nije voljno da s nama razgovara o ovom problemu. Željela bih da se žene solidarišu sa takvim ženama, da muškarci koji posjećuju te bordele budu svjesni toga da čine tešku povredu ljudskih prava.

Znam da je teško govoriti o traumi. Postoji veliki strah od toga. Ali vjerujem i smatram da se jedno poslijeratno društvo mora s time suočiti. Mislim da ne može biti kolektivne razrade traume, ako se ne sagleda taj problem, a u to spada, svakako, da se i muškarci počnu suočavati sa svojim traumama. Muškarci su bili i jesu – počinioci i žrtve. I to nije poznato tek od '93. godine. Dugo vremena je potrebno da se zaliječe rane žena. To uočavamo i kod njemačkih žena, sada starica, koje su silovane krajem Drugog svjetskog rata, '45. godine. Preko milion njemačkih žena u području istočne Njemačke su silovali sovjetski vojnici, a one 60 godina nisu imale priliku da govore o tome. Ja moram opomenuti, odnosno reći, da želim da se to ne ponovi u  bosanskohercegovačkom društvu.

Jako me raduje da su žene, žrtve ratnog nasilja uspjele da dobiju zakonski status civilnih žrtava rata. Međutim zna se da procedure za ostvarenje tog statusa nisu jednostavne. Postavlja se pitanje kako žena koja još nije ni dobila neku pomoć, niti ostvarila taj zakonski status, a koja je preživjela ratnu torturu, da se izbori sa svim tim birokratskim preprekama na putu do tog zakonskog statusa. I sam taj način kako izgleda procedura do sticanja tog statusa, mnoge žene ponovo retraumatizira. Apeliram na oboljicu visokih političara koji su danas ovdje s nama da se zauzmu za to i da na federalnom nivou pomognu da ta procedura za žene bude mnogo prihvatljivija i bolja.

Rad Medice mondiale širi se diljem svijeta. Već pet godina naše težište rada je u Afganistanu i svaki dan u tom radu je za nas ogroman izazov. Kad se nađem u teškim situacijama u Afganistanu, ili u Kongu, onda se prisjetim teških momenata koje sam ovdje doživjela i sa kojima smo se zajedno nosili. A koleginice iz Afganistana i Konga me pitaju – kakva je pouka onoga što se događalo u Bosni i Hercegovini?- Teško pitanje. Ali pri tom mi odmah padaju bar dvije stvari na pamet: prva je – svi ljudi su različiti, ali svi ljudi su jednaki. Dakle, svi ljudi su različiti, ali svi ljudi imaju istu vrijednost. Mislim da vaše društvo ima iskustvo o tome - šta znači živjeti u različitostima, a mnogi su tek tokom rata primijeti da su „oni drugi“. Ja mislim da su na kraju krajeva svi jednaki i mislim da je ta raznolikost, upravo bogatstvo vaše zemlje, iako znam da ima mnogo teškoća. Njemačka je imala nakon Drugog svjetskog rata veliki, poznati Maršalov plan, ali, nažalost, Njemačkoj nije uspjelo da ostvari jedno multietničko društvo. A mislim da je bez privredne potpore, značajnije pomoći u privredi, još teže ostvariti ovaj ideal. Ali smatram ako se ta raznolikost zajedničkog života takoreći prokocka, upropasti, onda su pobjednici - rat i nasilje. Trauma se transgeneracijski prenosi. Stoga je važno da se sada pomogne preživjelim žrtvama kako se trauma ne bi prenosila dalje, na sljedeće genaracije.
Druga velika pouka, za mene je, da se konačno borim protiv stereotipa koji su vezani za polove. Upravo su u ratu korišteni ti instrumentalizirani stereotipi, ali su istovremeno u ratu žene pokazale da su sposobne i da sve mogu. Žene su i jake i slabe, ali i muškarci su takođe i jaki i slabi. Nažalost, imamo još jako puno strukturalnog nasilja, a na kraju krajeva muškarci su još uvijek ti koji su na poziciji moći. Ali, mit je da su muškarci jači, jer upravo od '93. godine pa nadalje, znamo da nisu samo žene te koje mogu da dožive silovanje. Svejedno da li smo muškarac ili žena, onima koji su sa oružjem u ruci, u odnosu na koje smo mi bespomoćni, mi bivamo izloženi u svoj svojoj trenutnoj nemoći. I ja bih stoga željela da muškarci spoznaju da se mogu osloboditi i prevazići te stereotipe, a prije svega, muškarci su ti koji mogu reći -Ne-. Ne, nasilju protiv žena! Ne, tome da idu u bordele. Ne, tome da eksploatišu bolesne djevojke iz Istočne Evrope. Ne, da kažu seksističkim vicevima na svom radnom mjestu ili u porodičnom krugu. Muškarci su ti koji mogu reći -Ne- spekulacijama i malverzacijama čije su posljedice milijarde gubitaka i time dovođenje svih nas u jedno stanje propasti.

Ovaj rad na razradi traume traži puno, puno snage. Želim zahvaliti svim koleginicama koje su godinama  radile ovaj posao. Zajednički dijelimo ovu prekrasnu nagradu. I u decembru, (2008. godine, na ceremoniji dodjele Alternativne Nobelove nagrade za mir, op. p.) u Stokholmu sam imala osjećaj da ste sa mnom. Vi ste bile te koje ste sa mnom '93. se podigle i rekle – mi želimo nešto da uradimo. I znam da je svih tih godina bilo dana i noći kada ste mislile da ne možete dalje, da je bilo situacija kada niste znale odakle vam snaga da uvijek i iznova slušate te strašne ljudske priče. Sve mi tada nismo bile junakinje, niti stručnjakinje za traumu, ali jednostavno smo preuzele odgovornost. Ali vi ste, radeći sve to, dale model za bosansko društvo, a takođe i model za cijeli svijet.

U Liberiji, u Mondoviji je povodom 8. marta organizovana jedna velika svečanost i tu je bila predsjednica Liberije koja se zahvalila svim aktivisticama koje su pomogle ženama u tamošnjem ratu. Bilo je tu mnogo internacionalnih gostiju i ona je tom prilikom govorila o snazi žena. Bila je to velika počast za liberijske aktivistkinje i mislim da bi tako nešto bilo potrebno i Bosni i Hercegovini. Mislim da bi to za bosanske aktivistkinje, koje su bile tako hrabre, bilo jedno predivno priznanje.
Ne želim zaboraviti da se zahvalim i našim muškim saradnicma. Naši vozači, čuvari, portiri, oni su s nama zajedno prošli kroz mnoge teške situacije. Tako se sjećema, kad smo svi jedne prilike na terenu  povrijedili svoja koljena, nismo to, naravno, pokazali jer  vi ste bili jaki Bosanci, a ja sam bila ta jaka šefica, dakle bilo je mnogo tih opasnih situacija na terenu i inače, ali smo ih zajednički prevazišli. Uvijek smo znali zbog čega i zašto to radimo.

Zahvaljujem i svojoj porodici, svom suprugu i svom sinu, koji su ovdje, zato što su na neki način morali prolaziti kroz sve to zajedno sa mnom, a znam da su i vaše porodice na neki način ispaštale.
Godinama je u Medici bilo sve teže sa finansijskom potporom i to je veliki problem. Zahvaljujem Kantonu, Gradu – Općini, Federaciji, na finansijskoj potpori koju su do sad pružili Medici. Nagradu iz Štokholma Medica mondiale je podijelila sa svojim najstarijim i najmlađim projektom, dakle sa Medicom Zenica i projektom u Kongu. I želimo da uz pomoć tog novca Medica Zenica pomogne ženama u seoskim područjima da razrade svoje traume. Mora biti zajedničke odgovornosti svih nas da se traumatizirane žene  reintegrišu, da se ponovo vrate u zajednicu, u život, da nađu svoj put i ljudsko dostojanstvo u životu.

Drage koleginice, mi smo jedan dio puta išle zajednički. I drago mi je da kolegice iz Zenice sa svojim iskustvom mogu pružiti podršku kolegicama aktivistkinjama u Afganistanu, Kongu, Liberiji...
Lično se želim svima vama zahvaliti, jer sam mnogo od svih vas naučila, i to ne samo ono što se zove ekspertiza. Zajedno smo se smijale, plakale... I od vas sam naučila da je i jedno i drugo -jednostavno tako- i da to dvoje može ići zajedno, te da je to dio života.

Navešću jedan citat:

„Sve u životu je jedan most, jedna riječ, jedan smiješak, koji poklanjamo drugima“, rekao je Ivo Andrić. I ja mislim da se i ovdje radi o tom mostu. Mi smo – most. I to je tako svaki dan – iznova. Svaki dan iznova, da bismo se suočili sa užasom, da bismo stvorili ljudskost, mi moramo sami investirati i sami sebi davati. Moramo učiniti nešto da bismo došli do promjene. Inače, ko će drugi to uraditi? A promjena to je ono što počinje uvijek u nama i s nama samima.

Hvala ! -                                           


                                    
/Zenica, 4. april, 2009. god./