Sigurne kuće i religijske zajednice zajedno u misiji

Nevladine organizacije koje vode sigurne kuće u Bosni i Hercegovini (BiH) još jednom su pokazale da žene žrtve silovanja i seksualnog nasilja u bh. ratu, ni skoro 30 godina kasnije, nisu zaboravljene i same. One, na čelu s organizacijom „Medica“ Zenica, sprovode projekat koji podrazumijeva povezivanje sigurnih kuća s vjerskim zajednicama u našoj zemlji, a kako bi se pružila dodatna podrška žrtvama ove vrste nasilja. Više o ciljevima kojima teže rekla nam je Sabiha Husić, direktorica organizacije „Medica“ Zenica koja vodi projekat pod nazivom “Sigurni zajedno: Uspostavljanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na području Bosne i Hercegovine“.

“Osnovni cilj je uvezivanje nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće i pružaju psiho-socijalnu i pravnu podršku  sa religijskim zajednicama u BiH. Cilj je da žrtve koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje u ratu imaju adekvatnije informacije i podršku,” objašnjava nam direktorica Husić i dodaje da se u posljednje vrijeme određeni broj osoba koje su preživjele ovaj vid nasilja, prije svega žena, obraća i religijskim zajednicama za pomoć.

Upravo to je dovelo do spoznaje da predstavnici religijskih zajednica često nemaju dovoljno informacija o pravima onih koji su preživjeli ratno seksualno nasilje, te imaju dileme kako i na koji način da reaguju i da li imaju pravo da se „miješaju“ u porodicu.

“Da vam iskreno kažem, ni ja ni moje kolege nismo bili dovoljno upoznati baš s točnim adresama na koje možemo uputiti osobe koje nam se jave. Upoznati smo s radom sigurne kuće, ali nismo imali ostvarene kontakte da bismo žrtvama mogli točno pomoći, odnosno uputiti ih. Ovakvi projekti su jako važni jer mi radimo iste poslove, a tu mislim na pružanje pomoći osobama koje nisu samo žrtve ratnog, nego nasilja koje se, nažalost, događa i u obitelji, u školi, na poslu i tako dalje. U prvom redu je to nasilje nad ženama, ali možemo reći i nasilje nad onima koji su, na neki način, slabiji i tako često postaju žrtve. Jednostavno je potrebno zajedničkim snagama raditi na tome da se takve osobe ohrabre da potraže pomoć i zaštitu i da dobiju prave informacije. Zato je važno da imamo dobru suradnju i kontakte i da možemo da ih usmjerimo na pravo mjesto, ali i da se mi educiramo.” rekao je za naš portal velečasni Marinko Mrkonjić, župnik Župe Dragunja i dekan Tuzlanskog dekanata ispred katoličke crkve, te jedan od potpisnika sporazuma u okviru ovog projekta  sa Udruženjem “Vive Žene” iz Tuzle.

NEOPHODNA PODRŠKA

Ovaj tip uvezivanja će, kako nam objašnjava direktrica Husić, biti moguć upravo zahvaljujući projektu koji realizuju.

“Fokus projekta je na, prije svega, resursima koje pružaju specijalizirane nevladine organizacije sa dugogodišnjim iskustvom, kao i na resursima koje posjeduju vjerske zajednice, a kako bismo bili  na raspolaganju onima koji su preživjeli silovanje i seksualno nasilje u ratu kao i njihovim članovima porodica. Žene treba da znaju, bez obzira da li se javile u nevladinu organizaciju ili tražile podršku u religijskim zajednicama, da će biti ohrabrene i usmjerene na način na kojim im se može pomoći. Osim toga, važno je i to što ćemo doprinijeti podizanju svijesti da silovanje i seksualno nasilje ne mogu biti tabu teme. To ne može biti greška žene nego je to najjeftinije oružje rata koje, nažalost, ostavlja najdugoročnije posljedice s kojima se nose žene, a nosiće se i mlađe generacije ako se adekvatno ne odgovori na ovaj vid kršenja ljudskih, a posebno ženskih prava,” kaže Husić i dodaje da je najčešće pitanje koje žene žrtve ratnog seksualnog nasilja sebi postavljaju: „Da li me drugi gledaju manje vrijednom?“.

Ona ističe da se skoro tri decenije nakon rata u BiH i dalje nosimo s posljedicama traume, a razna istraživanja pokazuju da je prisutan i transgeneracijski prenos na djecu.

“Veliki broj žena do danas nije progovorilo o preživljenim traumama, a to znači da se sve ove godine nose sa svojom patnjom i bolom, te čuvaju tajnu. Naravno da se to odražava na njihovo zdravlje i odnos sa drugima, odnosno na komunikaciju. Dakle, itekako je neophodno ojačati okruženje, počevši od lokalne zajednice, a kako bi žene prihvatile da to nije njihova krivica, da nisu manje vrijedne i da nisu obilježene. Potrebno im je odati poštovanje,”  kaže ona i dodaje da je neophodno zajedničko djelovanje različitih aktera.

U skladu s tim je, kako ističe Husić, potrebna podrška nadležnih institucija, a donošenje adekvatnih zakona je ključno.

“Dakle, neophodno je da profunkcionišu sistem, sistemska podrška i zaštita, kao i proces kažnjavanja svih onih koji marginaliziraju ili etiketiraju ovu grupu. To je samo jedno od rješenja nakon kojeg bismo mogli reći da se sistemski riješilo. Naglasila bih i to da je, kada se donesu zakoni, a znamo da su u BiH doneseni određeni zakoni, jako važno da implementacija bude adekvatna i bez previše komplikacija i zahtjeva prema preživjelima. Žene iz BiH su doprinijele da na Međunarodnom sudu u Hagu bude prepoznato ratno silovanje i seksualno nasilje, što je doprinijelo da ono bude prepoznato i u Krivičnom zakonu BiH, ali je neophodno donijeti i adekvatnije zakone koji bi štitili preživjele, djecu rođenu iz čina silovanja, kao i očevice silovanja bez obzira na teritorijalnu pripadnost. Kod nas, nažalost, postoji i teritorijalna diskriminacija. Mi se kroz ovaj projekat zalažemo da svaka žena, bez obzira na to u kom dijelu BiH je živjela, odnosno preživjela silovanje, ima ista prava i iste mogućnosti,” zaključuje ona.

SISTEMSKA RJEŠENJA

Upravo ovu ideju su prepoznali u Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije, te su podsredstvom Biritanske ambasade u BiH finansijski podržali projekat. No, sigurni smo da projekti ove vrste najveći značaj imaju za žene žrtve nasilja, što svojim odgovorima potvrđuju naše sagovornice.

“Meni saradnja između religijskih zajednica i nevladinih organizacija puno znači. Predstavnice organizacije „Udružene žene“ i sigurne kuće u Banja Luci su mi puno pomogle i pomažu mi uvijek. Daju mi pravnu pomoć, tješe me i, koliko mogu, finansijski pomažu. Kada mi je najteže one su tu za mene. Moja crkva mi daje drugu vrstu podrške, a kada rade zajedno pomoć je sveobuhvatna. Crkva je veza mene i dragog Boga, a tim Udruženih žena brine o mojim zemaljskim potrebama,” kaže žena koja je prošla kroz iskustvo nasilja, a čiji identitet je poznat članovima redakcije.

Sličnog mišljenja, kada je o ovom projektu riječ, su i druge dvije žene koje su prošle kroz iskustvo nasilja, a čije identitete, takođe, nećemo otkrivati.

“Prvo mi mnogo znači to što znam da mogu prijaviti i govoriti o nasilji, a smatram da ću u vjerskoj zajednici dobiti dodatnu podršku. Tačnije, sigurnije se osjećam kada znam da imam podršku vjerske zajednice,” kazala nam je jedna od njih.

Oduševljenje projektom nije krila ni naša treća sagovornica.

“Drago mi je čuti da postoje ovakvi projekti. Niko ko taj užas nije prošao ne zna niti može da zamisli kako to izgleda. To ne može ni da se prepriča,” kazala nam je ona i drugim ženama, koje još uvijek nisu progovorile o nasilju, poručila da ne čekaju, te da potraže pomoć.

Podsjećamo, u Bosni i Hercegovini djeluje osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće, a koje su dio ovog projekta: „Medica“ Zenica, „Vive žene“ Tuzla, „Fondacija lokalne demokratije“ Sarajevo, „Žena BiH“ Mostar, „Žene s Une“ Bihać, „Fondacija udružene žene“ Banja Luka, „Budućnost“ Modriča i „Fondacija Lara“ Bijeljinja.

(Interview.ba)